Izvor: FOS Media

Iako nije rođen kao Teodor Stojanović, iako nije uvijek bio to, iako je prošao kroz konfuzan period, to je ono što ga najviše usrećilo, a što je uspio da postane tek lani, u 20. godini.

Stojanović nije u ništa boljem položaju u odnosu na ostale transrodne osobe koji žive, i dalje u ’’zaostaloj’’ Crnoj Gori, državi u kojoj u 21. vijeku, u procvatu demokratije i ljudskih prava, drugačije, gotovo nužno znači i ’’nenormalno’’. A, u stvari, pitanje je: da li tamo gdje prestaju definicije normalnog počinje sloboda, počinje život?

Međutim, uprkos svemu, Teodor, živi prosječan život, radi, druži sa prijateljima i trudi da poboljša status zajednice kojoj pripada.

Njegova priča, u suštini, ne odstupa previše od uobičajene priče jedne trans osobe.

U djetinjstvu se, po prirodi, ugledao na braću i oca. Majka se trudila da ga vaspitava onako kako sve majke vaspitavaju žensku djecu.

’’Najmlađi sam član porodice, a pored mene tu su moja dva brata i majka, sa njima i živim trenutno.
Kad sam bio mali uopšte nisam obraćao pažnju na rodne norme i uloge. Uvijek sam bio sa svojom braćom, i uglavnom sam se ugledao na njih. A i na oca. Oni su mi bili uzori. Kad sam počeo da pohađam školu, majka me je uglavnom sređivala za istu, i uvijek me tjerala da nosim suknje, kikice, i sve te neke stvari koje bi svaka djevojčica nosila, ali meni se to nije sviđalo, nisam se osjećao prijatno u tome. Uvijek bih plakao kad dođe do toga’’, kazao je Stojanović u razgovoru za FOS.

Nakon tog perioda, krenuo je možda još i gori, kako je naš sagovornik tada mislio.

’’Počeo je pubertet. Nisam znao šta mi se dešava, krenule su promjene karakteristične za taj period života, i nisam bio zadovoljan sa tim. Nisam znao šta da radim, ali sam znao da to nisam ja. Osjećao sam se bespomoćno’’, ispričao je Stojanović.

U srednjoj školi, kaže on, prvi put se susreo sa nevladinom organizacijom koja se bori za što povoljniji status LGBTIQ osoba.

’’Djevojka s kojom sam tada bio upoznala me je sa radom NVO organizacije koja se zalaže za prava LGBTIQ osoba. Tu sam upoznao prvu transrodnu osobu u životu, sa kojom sam i dan danas prijatelj. Kad sam slušao njega i njegovu životnu priču, kao da sam gledao sebe nekim drugim očima. Tada sam dobio odgovore na svoja davno postavljena pitanja. Osjetio sam olakšanje. Znam ko sam i šta sam. I da je sve sto zamislim zapravo moguće’’, rekao je Stojanović.

Nakon toga je slijedilo ’’autovanje’’ najbližim prijateljima, koji su mu, za razliku od porodice, pružili podršku.

’’Mislio sam da ce reakcije biti burne, ali od prijatelja sam dobio ljubav i podršku. Nastavio sam sa autovanjem, i nisam očekivao da će većinom ljudi da prihvate činjenicu da sam transrodan, s obzirom na to da se baš malo zna o tome. Bio sam srećan zbog toga, i u neku ruku slobodan, jer mogu da budem ono što jesam, konačno. Sa druge strane, tu je moja porodica, znao sam da neće biti lako, jer su njihovi stavovi i pogled na svijet potpuno drugačiji od mojih. Pričao sam sa njima o svom rodnom identitetu, ali oni nisu htjeli da čuju za to. Počeo sam da primam uvrede, psovke, omalovažavanja, ponekad i udarce. Veoma često mi postave pitanje ’’Stidiš li se?’’, moj odgovor je uvijek bio jedno veliko ’’Ne’’, jasan je Stojanović.

U daljem razgovoru za FOS ističe da je upravo to neprihvatanje porodice, ono što mu najteže pada, ali da se i pored svega trudi i nada da će ga jednom prihvatiti. Dok se to ne desi, Stojanović navodi da se posvetio hormonskoj terapiji.

’’Fokusirao sam se na sebe i na početak hormonske terapije. Sa terapijom sam započeo u januaru 2017. Osjećao sam se kao ponovo rođen. To je bio moj najsrećniji dan u životu.  Ali ne mogu da kažem da je to jedan lagani period života. S obzirom na to da sam već neko vrijeme na hormonskoj terapiji, uskoro planiram da zakažem termin za operaciju’’, kazao je Stojanović.

Dodaje da mu je, pored operacije, želja i da u dokumentima, uskoro bude ono što i jeste – Teodor Stojanović.

O Paradi ponosa

Naš sagovornik kazao je da će i ovo godine biti na Povorci ponosa, koja se održava u subotu, u Podgorici.

’’Povorka služi da pokažemo da smo tu, da smo vidljivi, da se borimo za naša prava, da živimo slobodno, kao što i sam slogan kaže „Ne ljubimo lance“. Ovim putem pozivam sve ljude da dođu i pruže podršku, da se družimo i da prošetamo’’, poručio je Stojanović.

Jedan od osnivača NVO Spektra

Jedna od stvari na koju je posebno poseban, Stojanović ističe to što je učestvovao u osnivanju NVO Spektra, koja se bori za bolji položaj trans osoba.

’’Asocijacija Spektra je osnovana 2017, od strane neformalne trans grupe aktivista i aktivistkinja, koja je djelovala u okviru NVO “Kvir Montenegro“pod nazivom ’’Transovci’’. Ja sam jedan od njih. Bavimo se promocijom i zaštitom ljudskih prava transrodnih, inter i rodno varijantnih osoba. Ponosan sam na sve što smo uradili do sada, i na ono što slijedi, jer smo stvarno sjajan tim. Do sada smo uradili nekoliko uličnih performansa, poput one u srijedu pod nazivom ’’Maske’’ i medijskih akcija za podizanje vidljivosti i osnaživanje same zajednice’’, kazao je Stojanović.