Prije nego sam počela pisati uvod za ovu priču, otvorila sam Google pretraživač i ukucala transrodne osobe. Prvo što je izbacilo bila je Wikipedia sa svim pojmovima, definicijama, istorijom i sličnim podacima. Taman kad sam mislila da ću ostati razočarana šturim informacijama, pojavili su se linkovi različitih priča o transrodnim osobama, te ispovijestima njihovih roditelja.

Pomislih – Ipak ima neko ko želi podijeliti priču ljudi čija transrodnost ne treba da bude jedna od onih starih tavanskih kutija, dobro oblijepljena trakom i prekrivena najtežom prašinom koja je padala po njoj godinama.

Zadovoljno sam ugasila sve tabove na svom laptopu, otvorila novi list u Wordu i počela tipkati. Hanina priča treba biti ispričama u jedinom obliku koji postoji – njen život počeo je onoga trenutka kada je spoznala da ne postoji nijedan drugi razlog da bude sretna, osim nje same.

 ‘Kada bi ti rekla ko je Hana, moja avantura bi završila’

“Hana je sanjivi univerzum koji živi u šumskoj nimfi, koja vjeruje u ljude, promjene, čuda i ostvarivanje želja kad vidi zvijezdu padalicu”, kratki je opis moje sagovornice Hane Konatar, koja je svoje iskustvo transrodnosti ispričala za Omladinski magazin Karike.

Ko je Hana, teško je reći – tada bi njena avantura završila jer se konstantno istražuje, otkriva, redefiniše, nalazi i gubi.

„Za sebe volim reći da sam univerzum emocija, osobina, navika, mana, vrlina, snova, želja. Ovo vjerovatno ljudima ništa ne znači jer svi vole zvučne identitete validirane diplomama, potvrdama drugih ili dodijeljenih od strane istih.“ 

Kako živjeti život transrodne osobe?

Kada sam je pitala – kada si shvatila da zapravo želiš postati žensko, Hana mi je rekla: „Pa nije pitanje kad sam shvatila da “želim biti”, kao što niko od nas ne bira je li dječak ili djevojčica.

Trans ljudi usljed nepoklapanja pola pripisanog pri rođenju, i roda koji osjećaju,  suočeni su sa “žele li živjeti svoj život” pa makar po cijenu kvaliteta istog ili će nesrećni živjeti u očekivanjima drugih morajući da lažu sebe da bi nekom drugom bili istiniti.

Ja sam sa 17 godina upoznala trans osobu i tad prvi put doživjela transrodnost kao nešto životno.”  To je bio trenutak kada je počela živjeti iskreno prema sebi i drugima.

U procesu saživljavanja sa prirodom i ljudima, Hana je nailazila na različite prepreke.

“Hiljadu i jedan kompromis sam morala napraviti sa sobom, tad sa 17 godina. Prvo sam odlučila ne autovati se (ne otkriti svoj rodni identitet), dok ne završim srednju školu kako nasilje koje sam doživljavala do tad ne bi postalo još veće.

Do kraja srednje škole znali su samo moji najbliži prijatelji, uglavno pripadnici LGBT+ zajednice.” Znala je da njena porodica ne prihvata LGBT+ osobe, a samim tim ni nju, tako da ju je to sputavalo u slobodi izražavanja.

“Čekala sam pravi trenutak da im se autujem, ali nikad nije došao. Vjerovala sam da njih čuvam, a zapravo nijesam bila spremna da se suočim sa strahom da ću ih možda izgubiti. Sad znam da je moj strah bio najveća prepreka. Onog dana kad sam prešla granicu zone komfora, počeo je moj život – performans svih mojih stavova, uvjerenja, snova.”

Tehnički problemi Crne Gore, gdje Hana trenutno živi, jeste taj što ne uvozi hormonsku terapiju. Mnoge trans žene su prinuđene da ih nalaze na crnom tržištu, usljed čega su izložene znatno većim finansijskim izdacima. Problem je svakako i loše informisano medicinsko osoblje, te slab zakonodavni okvir.

“Nasilno društvo, koje ne prihvata ništa mimo uklesanog u kamenu i na kraju opet ja koja je prihvatala i vjerovala da zaslužuje nasilje, loš život i tugu.”

Dosadašnje iskustvo

Hana je na hormonskoj terapiji od 2017. godine i pitanje nabavke  još nije riješeno. I dalje živi okružena istim onim ljudima koji ne žele da razumiju, a čiji je  jedini odgovor nasilje.

„Često se susrećem sa medicinskim osoboljem koje je transfobično, zakoni još uvijek nijesu poštujući i humani – ali sam ja drugačija.  Na transfobiju ne odgovaram plakanjem, prijavljujem je nadležnima i nasilnike_ce suočavam sa njihovim nedjelima.“

Da je osuđivački ton sveprisutna pojava, govore i podaci iz 2018. godine, koje je sprovedeno u 16 zemalja, a ispitanici su se izjasnili o transrodnim osobama.

  • U zemljama u kojima se govori engleski jezik jedan od pet ljudi je za transrodne osobe koristio zamjenicu ’oni’. Najveću podršku i zaštitu transrodnim osobama spremni su da pruže Španci 70% , slijede ih Argentinci sa 67%, dok je na to spremno oko 40%  Mađara, Poljaka i Japanaca.
  • Na pitanje da li je transrodnost mentalna bolest ispitanici su odgovorili različito. Ljudi u Italiji 11%, Španiji 9%, Argentini i Francuskoj 13%, najmanje veruju da je transrodnost bolest.
  • U Srbiji je nešto drugačije stanje – dva od pet ispitanika smatra da je transrodnost mentalna bolest, pa tako ovo mišljenje dijeli oko 44% populacije.

Međutim, da se prvobitne postavke mijenjaju, govori Hanino gostovanje u jednoj emisiji gdje je podijelila svoju priču, a nakon čega se njen odnos sa porodicom znatno popravio. “Do tad je moja transrodnost bila prećutkivana.“

Svjesna činjenice da je ljudima, koji su gledali ili koji će gledati tu emisiju, rekla ko je i da joj je ostalo samo još da se suoči sa svojom porodicom, bez straha je prvi put pričala otvoreno sa njima o sebi, svojim emocijama, planovima i svemu što joj se desilo.

“Nakon što su pokazali interesovanje za mene, ponovo sam osjetila svu ljubav koju sam do tad tražila u malim znacima njihove  pažnje. Kad sam dobila potvrdu da me vole, bilo mi je lakše da sa njima podijelim sve.“ Sa prijateljima je to bilo lako jer ih je, usljed nepovjerenja,  strogo birala.  Zbog toga nikad nije imala neprijatnu situaciju sa nekim koga doživljava kao prijatelja.

Porodica – najsigurnije utočište

Hana je jedna od osnivačica nevladine asocijacije „Spektra“ tako da poznaje mnogo trans osoba i u svakodnevnoj je komunikaciji sa njima, kako poslovno tako i privatno. “Najveća su im inspiracija da ne odustanem od borbe za bolje sjutra, među njima pronalazim razumijevanje, podršku, ljubav koja mi je sve ove godine bila potrebna. To su ljudi koje smatram herojima_inama ovoga doba i zahvalna sam na svakom poznanstvu koje sam do sad imala sa trans osobama.”

No, kako to inače biva, medijskim istupanjem postaješ javna ličnost, a tvoja priča tada postaje i nečija druga. „Ogroman broj predivnih ljudi pisao mi je najemotivnije poruke od koji nijesam mogla da zaustavim suze. Zahvalna sam tim bezuslovno poklonjenim emocijama u vidu riječi“, prisjeća se Hana, te kaže kako joj je jedino u životu trebalo da njena porodica stane uz nju i da ponovo može da osjeti sve što imaju da joj pruže. “Taj osjećaj sigurnosti je najljepši osjećaj koji sam osjetila.“

Unutrašnja borba

U svakodnevnom preobraženju, Hana je vodila borbu sa sobom. Dugo joj je trebalo da shvati da je odgovorna za sebe, te da prije svih drugih, sama sebi treba da pruži sve što joj je potrebno.

„Sve je počelo da se slaže kad sam sebe prihvatila, zavoljela, kad sam rekla da me više ničija riječ ili pogled neće definisati kao pogrešnu, kao manje žensko ili muško, kao nakazu ili ružnu“, te dodaje: “U borbi samih sa sobom često imamo osjećaj da je kormilo u tuđim rukama, a kad osvijestimo svoju snagu i pobijedimo one male, skromne, uplašene nas – porast ćemo i uživati u izobilju koje vjerujemo da zaslužujemo.”

Uvijek u sebi, ali i oko sebe pronalazimo pokretačku snagu, nešto što će poprimiti naš oblik, biti naša sjena. Hana svoju motivaciju pronalazi na najrazličitijim mjestima.

„Ne gledam prvi sloj slike, opažam nijanse i finese, lomim okvire i trudim se da doživljavam cjelinu i ono što nam na prvu ne izgleda logično. Beskrajno vjerujem u ljude pa su mi svake nove oči podsjetnik da vrijedi biti živ. Nekad su to mladi ljudi sa kojima plešem na ulici, ili moj pas koji će otići kad mu dosadi moja gnjavaža. Često je to moj tata ili majka koji uprkos svemu što su proživjeli, imaju želju da spreme doručak ili rašire veš sa osmijehom na licu.“

Položaj transrodnih osoba

Da li se položaj transrodnih osoba mijenja, koliko je situacija drugačija u proteklih par godina, govori to da u Crnoj Gori već dvije godine postoji organizovana grupa ljudi koja djeluje kroz nevladinu asocijaciju “Spektra” koja za cilj ima da trans osobe žive dostojanstven život.

“U cijelom regionu situacija se mijenja, što pokazuje i najavljeni “Balkanski Trans Inter Marš” koji će okupiti trans i interpolne osobe iz regiona, a koje će prvi put zajedno protestovati za svoja prava.“ Marš će se održati u Zagrebu  krajem marta.

Ali, kada je u pitanju zakonska regulativa, tu počinje priča kojoj nema kraja. Zakonski je moguće promijeniti oznaku pola, ali samo usljed operacije. Njen ishod je sterilizacija.Važno je napomenuti da ne žele sve trans osobe operaciju, da se potrebe za hormonima ili operacijama razlikuju od osobe do osobe. Međutim, i nakon odluke Evropskog suda koji je presudio da je bilo kakva intervencija koja može dovesti do sterilizacije, kršenje ljudskih prava – zakon je i dalje ostao isti.

„Nadam se da će se u budućnosti to promijeniti, jer je bezbroj traumatičnih situacija u kojima pri pokazivanju ličnih dokumenata moramo, nekom koga prvi put vidimo, pričati svoju životnu priču i autovati se.”

Šta to sve medicinski znači i koliko košta, ako znamo da su potrebe trans osoba različite.

“Mnoge trans osobe žele proći proces prilagođavanja pola, druge žele samo hormonsku terapiju, a neke ne žele ni jedno ni drugo. Baš kao što su potrebe različite tako su i cijene. Mi smo u Crnoj Gori, u saradnji sa nevladinim organizacijama  “Kvir Montenegro” i “Juventas”, uradili sve  da rasteretimo fond, radeći na  senzibilizaciji i edukaciji zdravstevenih radnika_ca. Intezivan trud i rad doveo je do toga da sad sve operacije, sem genitalne, budu  dostupne u našoj državi. Cijene variraju od individualnih potreba, a kreću se oko 10. 000 eura, što je jedna od najjeftinijih intervencija koje fond pokriva.“

Koliko će se stvari promijeniti na bolje u budućnosti, ostaje da vidimo. Hana nastavlja borbu, a nalet vjetrenjača dočekuje sa osmijehom.

“Život je samo jedan i nije prihvatljivo stalno tražiti istinu, a živjeti u lažima. Budite glasni, bunite se, plačite kad vam se plače i tražite pomoć kad vam je potrebna. Svaki novi dan je prilika da budemo više od onoga što jesmo, možemo postati bolja verzija sebe, biti srećniji i zadovoljniji svojim životom.”

Izvor: KAR!IKE

Written by asocijacijaspektra

Asocijacija "Spektra" je jedina trans organizacija u Crnoj Gori koja se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava transrodnih, rodno varijantnih i interpolnih (TIRV) osoba, osnovana u martu 2017 godine. Vizija Spektre je društvo u kojem sve osobe uživaju jednaka prava i tretman, te u kojem su svi naši identiteti i tijela poštovani, a naše razlike slavljene. Naša misija je da stvorimo jak, vidljiv, javno prepoznat pokret trans, inter i rodno varijantnih (TIRV) osoba koje će imati uticaja u odlučivanju o svojim ljudskim pravima i biti pokretačka snaga koja će dovesti do potpunog poštovanja ljudskih prava TIRV osoba i donijeti poboljšanje kvaliteta života TIRV osobama u Crnoj Gori. “Spectra” is the only trans-led organization in Montenegro, founded in March 2017. Our vision is a society where all persons enjoy equal rights and treatment and all identities and bodies are respected. Our mission is to create a strong, visible and influential movement which will aim to bring a complete respect of human rights of trans and intersex persons.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s