Rođen sam kao beba ženskog pola 1991. godine. Živio sam kao dijete, nemajući svijest o svome rodu/polu sve do polaska u školu, kad sam shvatio koliko djeca znaju da budu okrutna kad se razlikuješ, a ja sam se razlikovao, po svom rodnom izražavanju (nisam se baš uklapao među ostale djevojčice), a kako nisam spadao u školsku „elitu“ ta razlika je bila izraženija (jer kad imaš para ili bitne roditelje, razlike postanu mutne). Pritisak je bio jak, a želja za pripadanjem takođe, pa sam se dolaskom u srednju školu, novu sredinu i novo društvo, prilagodio, počeo da izgledam i ponašam se kao druge djevojke i vrlo brzo shvatio kako je sistem blagonaklon prema prilagođenima. Kritičko mišljenje i bunt su me i dalje izdvajali, ali rodna prilagođenost je nivelisala sva potencijalna odskakanja, pa mi se i taj „aktivistički duh“ opraštao.

Međutim, odgovorno tvrdim da čovjeku nije prirodno da živi u kavezu i okovima, kako materijalizovanim, tako i duhovnim, intelektualnim i socijalnim. Osjećaj gušenja i zarobljenosti u neautentičnosti, prilagođenosti, pripadanju doveo je do pucanja po šavovima i bunta koji neće biti oprošten.

U patrijarhalnom, heteronormativnom društvu, žene i trans osobe imaju dugačku istoriju isključivanja, nevidljivosti, represije, kao i duboko iskustvo bivanja gurnuti na marginu. Naš lični i tjelesni integritet i autonomija su ugroženi, naša kritička misao je ograničena, te živimo pod konstantnim pritiskom da se prilagodimo sistemu ili podnesemo kaznu ukoliko odbijemo da se povinujemo. Naš politički i aktivistički glas je najugroženiji, te smo primorane/i da ćutimo, trpimo i zadovoljavamo se mrvicama poštovanja, zvanim „tolerancija“. Ukoliko zauzmemo beskompromisan stav, živimo pod prijetnjom od dalje marginalizacije. Na kraju, nije pitanje da li je samo ograničen naš prostor za dizanje glasa za naša ljudska prava, već koliki je prostor za naše kompletno bivstvovanje u društvu, od postojanja naših misli, do postojanja naših tijela, slobodno, autentično, hrabro i radikalno. Postojimo u sistemu u kojem se integritet ne cijeni. Šta radimo da održimo ili prekinemo status quo? Koja je cijena slobode i vodi li put od trnja do zvijezda?

Legenda kaže da je neko nekad ponosno rekao ko je, i da mu/joj niko nije rekao – A što se eksponiraš? Što će ti to? Svi smo samo ljudi! Jesmo, sve smo samo ne jednaki ljudi. Ko je Džoli Ulićević? Između ostalog ono što bi društvo nazvalo muškarcem, ali ne samo muškarac, već trans muškarac, prefiks koji čini iskustvo puno nasilja, poricanja mog postojanja ili prepoznavanja isto kroz razne pokušaje svođenja mog bivstva na tuđa očekivanja, želje i zahtjeve. Moja je sreća što nije samo obojeno nasiljem, već i nesalomivom željom da se dođe do istine, do daha, osjećaja imanja kontrole nad svojim životom, tijelom, mislima, sadašnjošću i budućnošću. Put trans muškarca je za mene značio da sam na svojoj koži osjetio kako društvo tretira djevojčice, djevojke i žene, trans osobe, a na kraju i muškarce. Od nikad nećeš moći to do svaka čast na hrabrosti, od nakazo do đe si brate, što se radi, od šamara do rukovanja, od dodirivanja mog tijela čak kad kažem ne do oprosti brate, od je li ovo muško ili žensko do nikad ti se ne bi reklo da si promijenio pol, od srećan ti 8.mart do što ćeš ti na marš žena, i tako dalje u nedogled. Iskustvo između ove dvije referentne tačke znači prihvatanje ženske prošlosti, trans iskustva, prepoznavanje muških privilegija i preuzimanje odgovornosti za aktivno djelovanje ka društvu bez privilegija koje zna za ličnu odgovornost.

Zato prisvajam sebe i svoj identitet, grlim ga, paradiram s njim ulicama, živim svoj performans, znajući da dišem slobodu, istinu, autentičnost, sa namjerom da redefinišem, propitam, promijenim oblik, savijem, preskočim ili zaobiđem normu, napišem svoju definiciju muškarca i trans muškarca, čovjeka, aktiviste, borca za ljudska prava, onoga koji slavi različitost, biva bijesan na nasilje i opresiju, ulaže sav životni napor da ostane pun ljubavi, brižnosti i njege – prema sebi i drugima.

Kako izgleda ljubav prema sebi na marginama? Kako da vratimo moć sebi u sistemu koji ima moć nad nama? Kad od malena učiš ljubav kroz osudu, kaznu, šamar, uvredu, pljuvanje, dva dominantna osjećaja u tebi su strah i sram. Pobijediti ove tirane, znači izabrati život i ljubav, a taj izbor se pravi svakog dana iznova, kad od jutra uđeš u ring sa svim glasovima koji ti govore – ne možeš to da uradiš, ne možeš to da pomisliš, ne možeš to da osjećaš, ne možeš da postojiš. Smjelo djelovati i postojati, postojati u svojoj srži, skoro pa uvjek znači rizikovati svoju poziciju u društvu, izgubiti je, biti izgnanik/ca, otpisan/a, ali i dovesti u pitanje dinamiku moći do svojih korijena, potkopati uvjerenja uklesana u vjekove. Da prostresemo cijeli sistem moći, raščlanimo ga na djelove, raščivijajmo stege kojima nas drže okovi, sagledajmo sebe i započnimo proces otpakivanja slojevite nelagode, koja počinje našim tijelima, iskustvima i identitetima. Kako da povratimo moć? Kako bi svijet izgledao bez etiketa? Kako da oživimo ubijene djelove sebe i vaskrsnemo ih iz pepela? Možda nije svrha naći odgovore na ova pitanja, već istražiti opcije i ponuditi perspektive koje ne vide uvjek svjetlost dana. Da li želimo da odučimo opresiju koja nam živi duboko pod kožom, ili da je smrskamo do najsitnijih komada i izbrišemo njeno postojanje u potpunosti?

Ako je odgovor da, zasuci rukave, udahni duboko, spremi andole, jer će da te boli, jer ćeš da plačeš, pitaš se po hiljadu puta što ti je to trebalo, jer nema kraja, a zaboravićeš i na početak, ali je samo jedno obećanje – apsolutna sloboda – nije fikcija, a ni filozofsko pitanje, u tvojim je rukama i samo ti imaš pravo da je definišeš. Ljudi su sposobni za metamorfozu, fluidni su kao voda, zauzimaju oblik koji sami sebi odrede, a vodu ni najbolje brane ne mogu zadržati dovijeka. Samo ti jedna pukotina treba, dovoljna da se raširi kroz sve opeke, dovoljna da pusti bujicu koju više ništa ne može zaustaviti, koja mijenja korito svoje rijeke, donosi rušenje svega oko sebe, ali i život nakon toga.

Moj identitet je moje mjesto otpora. A ko si ti? Da budeš slobodan/na ne moraš da budeš trans, a ni na margini. Dovoljno je da dovedeš u pitanje sve što ti je rečeno, a onda se usudiš da stvoriš svoje odgovore.

Izvor: Vjesnik Slobode