Biti voljen i/ili biti dio promjene

SelfGrowth.pngOd kad znam za sebe, uvijek sam se nešto pitao, bio u dilemama, razmišljao da li je ispravno postupiti na jedan, drugi, treći ili deseti način. U odnosima s ljudima, pokušavao sam da uzmem u obzir cijeli kontekst u kojem ti odnosi postoje, pozadinu ljudskih reakcija, razloge, uzroke iza riječi i djela, sve kako bih bolje razumio ljude i kako bih moja djela bila smislenija u odnosu na te iste ljude. Ovo me u mnogo situacija “spasilo” osuđivanja, odbacivanja, brzopletih reakcija i nerazumijevanja drugih ljudi. Smatram da su ovo osobine koje čovjek mora da gaji (između ostalih) da bi rastao, a rast smatram svojim prioritetom, te mu se radujem neizmjerno kad god ga primijetim kod sebe i kod drugih ljudi.

Tokom jednog intervjua sam dobio pitanje – šta motiviše moju neprestanu borbu u aktivizmu i šta želim da pokažem svojim primjerom? Odgovorio sam da je život trans osobe neprestana borba i da je prosto neminovnost, a svojim primjerom želim da pokažem da se može biti drugačiji i boriti se – prvo za svoj život, a onda za ideju da smo svi/e vrijedni/e dostojanstvenog života u kojem imamo mogućnost da ispunimo svoje želje, stremljenja i potrebe.

Nakon toga, a u svjetlu mnogih promjena (kako mojih, tako i onih u odnosima s mnogim ljudima) u toku posljednjih nekoliko godina, od kad živim slobodno koliko to može da se živi, a u stalnom stremljenju ka rastu i napretku (ka mojoj ideji boljeg čovjeka), upao sam u još jednu dilemu, koja je vrlo česta u mojoj glavi – Šta je to aktivista? Da li sam to ja? I da li sam onakav aktivista kakav sam želio da budem i smatrao da treba da budem? I šta je sve motivacija kad se neko bavi aktivizmom?

Da napomenem da život aktiviste/kinje nije lak i zašto – besmisleno je. Svaka stepenica u aktivizmu imala je svoje čari, ali i izazove. I u mojim razmišljanjima jedan od izazova o kojem smatram da malo razgovaramo je – konstantna želja da budemo voljeni i da sve što radimo bude odobravano i hvaljeno. (Pod uslovom da nijesmo zatvorili sebe za tuđe kritike i mišljenja – a to je nedopustivo u rastu i želji da budemo bolji.) Zašto je ovo izazov? Kao neko ko je drugačiji i ko je osjetio nedostatak ljubavi u više odnosa, a i u samom svom postojanju u društvu, prirodno je da sam tražio potvrde i ljubav od svih. “Sjajan si! Baš si hrabar! Toliko si mi pomogao! Da tebe nema ne znam šta bih! Radiš sjajnu stvar za društvo!” I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. I hranio sam se na ovome. Volio sam da me ljudi vole. Bio sam dostupan u svako doba noći i dana, za svakoga. Nijesam mogao da podnesem da postoji mogućnost da učinim nešto za nekoga, bilo to samo da saslušam 5 minuta, sat vremena, dva sata, 5 dana uzastopno, ili da podijelim sve što imam – jer to aktivisti/kinje trebaju da rade. Uz sve to gledao sam druge aktiviste/kinje kako izgaraju, i taj ideal se postavio sam od sebe. Nijesi aktivista/kinja ako ti nije teško, ako se ne mučiš, ako te nema svuda! I na sastancima, i na televiziji, i da Facebook-u da pišeš aktivističke statuse, i sa ljudima, da ih slušaš, da si dostupan, da ti zvuk telefona odzvanja u ušima, da slobodno vrijeme ne postoji – jer što ga je manje to si bolji/a i cjenjeniji/a aktivista/kinja!

Zašto je u svemu ovome važno pitanje potrebe da nas ljudi vole i odobravaju ako smo aktivisti/kinje? Osim što je ljudska potreba biti voljen i dobiti potvrdu, jer smo društvena bića, nedostatak ljubavi u prošlosti koji nas je oblikovao, učinio je da uprkos osnaženju ne volimo dovoljno sebe. Zahvaljujući jednom dugom, ali beskrajno korisnom razgovoru sa mojim najdubljim ogledalom, saputnicom, i često životnom (psiho)analitičarkom Mari, došao sam do otkrovljenja da me ova potreba muči jer još uvjek ne prepoznajem značaj svog rada autentično, a samoprihvatanje nije na stepenu koji sam zamislio. Bum! Kako to misliš nijesam dovoljno osnažen? Kako to misliš i dalje mi trebaju potvrde da sam dobar?

Ponekad se desi da zamjerke dobijem od ljudi, da sam ovakav ili onakav. Nekad se potrefi da su upravo to ljudi kojima sam mislio da sam najviše pomogao, sa kojima sam imao najslabije granice. Nekoga sam i razočarao. No kako da se nosim s tim? Tako što je to ok. Jer osim što sam aktivista, i ljudsko sam biće, i ne mogu svi da budu zadovoljni mojim djelima. A dobro je što je moja potreba da svi budu zadovoljni mojim djelima izazvana, pa je sad na redu da bude adresirana u mom ličnom rastu. Ovo smatram da je nešto što mi kao aktivisti/kinje, moramo da riješimo sami sa sobom, kako bismo donosili promjene koje su dio naših vizija.

E onda evo ga pitanje – Da li želim da budem voljen i hvaljen, ili želim da budem dio promjene koja će donijeti slobodu i dostojanstven život trans osobama, ali i mnogim drugim ljudima, koji će živjeti u jednom slobodnijem društvu? Ovo dvoje ne mora isključivati jedno drugo, ali ni uključivati. Proces shvatanja da je nužno ostati otvoren za mišljenja, sugestije, kritike, ali i ostati vjeran svojoj viziji i fokusirati se na ono što dovodi do njenog ispunjenja – je neophodan kako bi čovjek lično rastao, a i kako bi njegova djela rasla. A da bi ljudi prepoznali vaš rad kao kvalitetan – moraju da rade na sebi – da imaju svoje mišljenje, da rješavaju svoje unutrašnje konflikte, da stalno posmatraju sebe i svoje potrebe i zapitaju se – koje su moje vrijednosti i je li ovo u skladu s njima?

Za sve vas koji me znate, ako mislite da sam se promijenio za sve ove godine – budite sigurni da jesam i namjeravam da nastavim da se mijenjam! Za mene stagnacija nije opcija, a radujem se i svima onima čiji rast posmatram i tek ću da posmatram!

Za kraj ovog dugog teksta koji ste možda imali/e živaca da pročitate, volio bih da podijelim viziju koja me vodi u aktivizmu i ono čemu zapravo težim, a to je da svaka trans osoba u Crnoj Gori i regionu ima pravo na samoodređenje, ima pravo da odlučuje o svom životu i tijelu, može da nađe posao, da se obrazuje, da ima pristup radu na sebi! Želim da vidim da rastemo, razvijamo se, da smo vidljivi u svim sferama društva, da učestvujemo u procesima donošenja odluka! Želim da nas vidim da volimo svoja tijela i iskustva, da razvijamo duboke ispunjujuće odnose, da imamo prihvatajuće porodice i da neke sljedeće generacije ne doživljavaju ono što su naše generacije i one prije nas! Nekad mi treba podsjetnik na ovo, naročito kad potreba da udovoljim, zadovoljim, budem odobren, pohvaljen, voljen prevlada i pokuša da me vrati u vrtlog nesigurnosti i sabotiranja svog rada na sebi.

Onda ponovim sebi – Moja vizija nije da me ljudi vole, niti da me percipiraju kao mučenika – vodimo ličnim primjerima, a mi – trans osobe smo dovoljno dugo bili žrtve. Došlo je vrijeme da budemo akteri i nosioci svog oslobođenja. Zato me ne volite. Ne moram da budem “Džoli kojeg svi vole. Umjesto toga, uđite u sebe do srži svojih vrijednosti i znaćete dijelimo li viziju. Ako dijelimo, a mislite da to može drugačije, znajte – ne postoji jedan put do promjene. Vizija i jeste da nas što više ima koji ćemo doprinijeti ostvarenju promjene.

Ova shvatanja za mene znače novu stepenicu u mom životnom aktivizmu – novi rast.

Izvor: Vjesnik slobode

Napisao:

Jovan Džoli Ulićević

Jovan Džoli Ulićević

Jovan Ulićević je diplomirani ekolog i aktivista za ljudska prava transrodnih i rodno varijantnih osoba u Crnoj Gori i prostoru Zapadnog Balkana. Kroz svoje djelovanje teži da da doprinos razvoju feminističkog, kritičkog, ljevičarskog, solidarnog i intersekcionalnog pristupa gradjanskom aktivizmu. Jedan je od osnivača organizacije koja ljudskim pravima LGBTIQ osoba “Kvir Montenegro”, kao i 2 trans organizacije: “Spektra” i “Trans Mreža Balkan”, u kojima je i aktivan.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s