Očekuju podršku državnika Crne Gore na predstojećem Prajdu

 Podgorica, PR pres servis – Povorka ponosa obezbjeđuje veću vidljivost LGBT osobama, koji se sve iz godine u godinu sve više ohrabreni da podrže Prajd i da se deklarišu, a očekuje se i podrška Vlade Crne Gore, iako još uvijek nije zvanično potvrđen dolazak.

To je, u Bojama jutra na Televizii Vijesti, kazala članica Organizacionog odbora Montenegro Prajda i Kvir Montenegra, Marija Jovanović, ističući da su poziv uputili svim građanima i građankama Crne Gore.

Upitana da li se situacija popravila u odnosu na prvi Prajd, Jovanović je rekla da se popravila ali očekuju da se sve više ljudi pojavi, kako iz instuticija, tako i da građani i građanke pokažu iskrenu podršku zajednici, ali i da ljudi shvate da je ovo pokret za sve, da nije samo za LGBT zajednicu.

„Mislim da nije Prajd samo doprinio da crnogorsko društvo postane tolerantnije. Pored Prajda, mi radimo mnoge druge stvari u cilju edukacije društva, kako bi se LGBT zajednica što bolje integrisala u društvo i obezbijedili što bolji kvalitet života. Mislim da je Prajd jako značajan za vidljivost, i da nam pomaže da budemo primjećeni u društvu“, poručila je Jovanović.

Ona je kazala da je svake godine sve više pripadnika prisutnih LGBT pripadnika i pripadnica na Prajdu, koji su ohrabreni od strane zajednice da se deklarišu.

Na pitanje da li se danas osjeća LGBT zajednica osjeća bezbjedno u Crnoj Gori, Jovanović je rekla da se članovi LGBT još uvijek ne osjećaju bezbjedno.

„Ne bismo organizovali protest koji poziva da nas ljudi prihvate da živimo sigurno. Zbog toga što svako od nas kad izađe na ulicu ima taj strah da li će neko da nam nešto dobaci, da nas izbije. Ni u kućama nekad nam nije sigurno jer nekad sami članovi porodice nas odbacuju, osuđiju, vrijeđaju“, kazala je Jovanović.

Ona je rekla da očekuju da usvajanje Zakona o registrovanom partnerstvu istopolnih lica ove godine, nakon čega će se usresrediti na poboljšanje zakonske regulative,

„Ovaj Zakon će nam donijeti da budemo korak bliže tome da živimo kao svi ostali građani Crne Gore i da se osjećamo u ovoj državi kao mjestu o kojem možemo da razmišljamo u budućnosti i da možemo da planiramo svoje porodice i život“, istakla je Jovanović.

Ona je kazala da će građani moći da uđu na dva ulaza, kod Hotela Nikić i na mostu Blaža Jovanovića, koji će biti otvoreni od 11 sati do 13 sati, odakle će, kako je rekla, poslati jasnu poruku.

„Šaljemo poruku da odbijamo da budemo ono što društvo očekuje. Da, kada kažemo lance, mislimo na svako očekivanje i svako primoravanje da budemo ono što nismo i da nećemo odustati od promjena dok ne budemo slobodni“, poručila je Jovanović.

Gostovanje_6_Marija_TV vijesti 1Gostovanje 6 Marija TV vijesti 2

Montenegro Prajd protest za ljudska prava i borbu za bolje društvo

Džoli

Naš Jovan je danas govorio u Jutarnjem programu RTCG. Naglasio je da Montenegro prajd nije samo stvar podrške LGBT osobama, „nego zajedničke borbe za bolje društvo“. Pozvao je sve gradjanke/ne da prisustvuju kako bi smo zajedno pokazale/i da #NeLjubimoLance i da je #MNEPride2018 za sve ljude!

Podgorica, PR pres servis – Montenegro Prajd se tiče svih građana i građanki Crne Gore, jer je taj događaj protest za ljudska prava i borbu za bolje društvo, poručio je predstavnik Organizacionog odbora Montenegro prajda, Kvir Montenegra i asocijacije Spektra, Jovan Ulićević.

On je, gostujući u Jutarnjem programu Televizije Crne Gore, kazao da je u „jeku“ Neđelja ponosa u okviru koje su, kako je rekao, mnoge aktivnosti realizovane.

„Na početku Neđelje, imali smo prvi put održan Odbor za rodnu ravnopravnost, koji se bavio isključivo LGBT temama, što je prvi put da se desilo u Crnoj Gori, ako uzmemo u obzir da se trenutno dešava proces Zakona o registrovanom partnerstvu“, naveo je Ulićević.

On je kazao da je nakon toga održana izložba trans osoba Vidljivie, čija je autorka Marija Jovanović, koja je članica Kvir Montenegra i Spektre.

„Nakon toga, imali smo Ljudsku biblioteku, u kojoj su jedan na jedan svi zainteresovani mogli da pričaju sa članovima i članicama LGBT zajednice. To je bilo jako interesantno. Imali smo razne reakcije prilično emotivne. Mislim da je baš značilo ljudima“, rekao je Ulićević.

Juče je, kako je dodao, bio održan perfomans Maske.

„To je bilo prvo samostalno okupljanje trans osoba na ulicama. Ovim perfomansom, obilježili smo Međunarodni dan sjećanja na žrtve transfobije, kojim svake godine odajemo počast svim onim osobama koje su ubijene zbog svog rodnog dana i rodnog izražavanja. Ali osim toga, ono što je važno, jeste da smo taj dan iskoristili i svake godine koristimo da slavimo naše postojanje, i našu hrabrost i opstajanje u ovom društvu uprkos raznim pritiscima, nasilju i opresiji“, istakao je Ulićević.

On je rekao da, često kad se govori o trans osobama, disriminaciji i nasilju sa kojima se sočavaju, prilično je apstraktno.

„Na primjer, ja sam morao da budem sterilisan, to svima bude strašno. Niko nije ni svjestan da se to dešava u ovom društvu, a ja sam fakat morao da prođem sterilizacije da bih promijenio oznaku pola u dokumentima, odnosno da bih imao dokumenta koja odgovaraju mom izgledu, koja će poslije da spriječavaju nasilje u mom životu“, rekao je Ulićević.

On je kazao da, svaki put kad pokaže dokumenta koja nose oznaku Ž, a on izgleda kao muškarac, „svaki put sam u riziku da me neko pretuče, i svaki put moram da objašnjavam svoj rodni identitet“.

Ulićević je ocijenio da je u Glavnom gradu razvijen sistem podrške LGBT osobama, kao i da im je olakšan kontakt sa institucijama u Glavnom gradu.

„Imamo situaciju da dosta ljudi iz drugih gradova, naročito iz sjevera dolazi u Podgoricu da živi“, rekao je on.

Na pitanje šta se promijenilo u odnosu na prethodne Montenegro prajdove, Ulićević je rekao da ono što se mijenja vremenom jeste da je sve jača energija LGBT zajednice.

„To mi je najznačajnija promjena. Mislim da je Prajd sve više protest, i cijeli taj slogan „Ne ljubimo lance“ je došao iz zajednice. Sve sadržaje, koje sam pomenuo, su došli iz zajednice. Sve što je kreirano, jako puno ljudi iz zajednice je učestvovalo u tome“, rekao je Ulićević.

Upitan očekuju li da će Prajdu prisustvovali visoki predstavnici Vlade s obzirom da prethodnih godina to nije bio slučaj, Ulićević je rekao da očekuju.

„Očekujemo njihovo prisustvo očekujemo prisustvo velikog broja građana i građanki Crne Gore. Mislim da je jako važno da shvatimo da se prajd tičes svih nas . To nije samo parada gdje ljudi izađu i paradiraju. To je protest za ljudska prava. To je oduvijek bio protest protiv nasilja, ne samo nasilja nad nama kao LGBT osobama, nego nasilja nad svim građanima i građankama Crne Gore“, istakao je Ulićević.

On je rekao da Montenegro prajd nije samo stvar podrške LGBT osobama, „nego zajedničke borbe za bolje društvo“.

Ulićević je najavio da će subotu od 11 do 13 sati biti otvoren ulaz za Montenegro Prajd, navodeći da ove godine će biti jedan ulaz kod Hotela Nikić, a drugi ulaz na mostu Blaža Jovanovića.

Hana Konatar: Godinama sam doživljavala nasilje, danas sam zaljubljena i srećna žena

Izvor: Portal Analitika

Hana Konatar je Podgoričanka rođena kao dječak. Zbog različitosti, doživljavala je verbalno i fizičko nasilje, a nerijetko i prezir od osoba koje čak ni ne poznaje, što je za posledicu imalo to da se nije osjećala dovoljno vrijednom, a mislila je da ne zaslužuje ljubav.  Danas, ona voli sebe i uživa u svakom novom danu, trudeći se da ispuni svaki slobodan trenutak u njemu.

5bec2072-e9f4-4633-b604-7dcb0a0a0a64-hana-konatar-previewOrg

„Dugo mi je trebalo da počnem da prihvatam svoje tijelo. U društvu koje ne zna šta znači biti trans osoba, gdje je nasilje odgovor na svaku različitost bilo je teško zavoljeti sebe, prihvatiti da je moje tijelo trans tijelo i da je licemjerno ne voljeti ga samo, jer ne izgleda kao tijela ostalih žena“, objašnjava ona.

Za Portal AnalitikaHana priča o svemu kroz šta je prošla, djetinjstvu, procesu prihvatanja sebe, mijenjanju tijela, srećnim, ali i tužnim životnim trenucima, te problemima sa kojima se suočavaju trans osobe u Crnoj Gori…

Hanino djetinjstvo i sveska sa vilama: Prisjećajući se, Hana Konatar (21) nam govori da je njeno rano djetinjstvo bilo srećno. Razigrana i  puna mašte, oblačila je sestrinu odjeću, igrala se sa barbikama, gledala bajke sa princezama u glavnoj ulozi, a u vrijeme novogodišnjih praznika je pisala pismo Deda Mrazu od koga je tražila lutku Ćela. Dok joj društvo nije reklo da je drugačija, ona nije znala da se razlikuje od svoje sestre, drugarica.

„Prva situacija koje se sjećam, da mi je direktno rečeno da radim nešto „pogrešno“ desila se u knjižari. Roditelji su mene i brata odveli da kupimo pribor za prvi razred osnovne i ja sam izabrala svesku na kojoj su bili Barbi i pegaz, a kada smo došli na kasu, kasirka mi je rekla da je to sveska za djevojčice i da trebam da kupim svesku kakvu je kupio moj brat. Nijesam izabrala drugu, ali sam sa majkom sjutradan otišla u prodavnicu blizu naše kuće, gdje smo kupile svesku sa vilama, ali mi je majka uzela i bijelu koricu na kojoj je bio naslikan Bambi, rekavši mi da ćemo ukoričiti svesku da me djeca ne bi dirala, zbog sveske za djevojčice“, kaže Hana Konatar.

Odrastajući, tijelo je počelo da joj se mijenja, a što se više razvijalo počela je da osjeća nezadovoljstvo prema „nekim djelovima tijela“.

„Veoma me potreslo kad su mi počele rasti dlake po licu, da sam čak ubijedila roditelje da me vode kod dermatologa, jer sam osjećala da to ne treba da mi se dešava. Tada nijesam znala da moje genitalije, široka ramena, veća stopala i šake ne definišu moje tijelo kao muško i sve sam željela da promijenim. Dugo mi je trebalo da počnem da prihvatam svoje tijelo. Odrastajući u ovakvom društvu koje ne toleriše klempave uši, a kamo li nešto drugo gdje vas ne uče da je autentičnost ono što ljepoti daje treću dimenziju, kad vas kao ružne definiše onda kad neko na vama pronađe nešto što mu se ne dopada, u društvu koje ni ne zna šta znači biti trans osoba, gdje je nasilje odgovor na svaku različitost, bilo je teško zavoljeti sebe. Prihvatiti da je moje tijelo trans tijelo i da je licemjerno ne voljeti ga samo, jer ne izgleda kao tijela ostalih žena, ističe ona.

5bed8188-dce4-4fd9-aca0-22990a0a0a64-hana-konatar-2-previewOrg

U školi je doživljavala nasilje i od učenika i od nastavnika: Odrastajući, okolina je postajala sve grublja, iako im ništa nažao nije učinila. Školovanje pamti po nemilim scenama nasilja, ruganju, uvredama, grubim šalama na račun izgleda i ponašanja, ali i batinama koje je nerijetko dobijala.

„Kako sam odrastala, nasilje koje sam doživljavala od strane učenika, ali i učitelja i učiteljica bivalo je sve brutalnije. Od onoga ženski petko, do stolice koja je na mene bačena sa deset metara razdaljine. Ne sjećam se dana od svoje sedme do osamnaeste godine, a da neko nije bio nasilan prema meni, isključivo zbog toga što sam bila percipirana kao muškarac koji je isfeminiziran“, govori nam ona.

Neprijatne situacije doživljava i danas, a posljednja je bila prije par mjeseci. Bila je na sarajevskoj stanici, čekajući autobus za Crnu Goru. Srela je poznanika iz djetinjstva, kojem se sada predstavila kao Hana, nakon čega mu je objasnila šta je to transrodnost.

„Na početku se pretvarao da razumije, a negdje na granici sa Bosnom, uzeo mi je pasoš i mahao sa njim govoreći putnicima iz autobusa da sam muško, da mi je ime u dokumentima muško, a da sam njemu rekla da sam Hana. Uzela sam svoja dokumenta i pravila se da ga ne čujem. Četiri sata je bio brutalan prema meni, a kada smo ušli u Podgoricu, uzeo je telefon i osobama sa kojima je pričao o meni rekao da će sada da zovne druga koji ga čeka na stanici, upali video poziv i pita ga šta bi mi radio“, prepričava Hana neprijatnu situaciju u kojoj se našla. Objasnila mu je da će, ukoliko upali kameru biti prijavljen za nezakonito snimanje, ali i vrijeđanje i uznemiravanje.

„Ipak je nije upalio, ali je nazvao druga i pustio ga na spikerfon. Pitao ga je  šta bi radio osobi koja se predstavlja kao žensko, a muško je, osoba je odgovorila da bi me prebila da me vidi. Baterija telefona mi je bila prazna, pa nijesam mogla nazvati policiju i prijaviti ga, niti pozvati nekoga da dodje po mene na autobusku stanicu, a nijesam osjećala da mogu tražiti telefon od ljudi koji su bili u autobusu jer, niko za sve to vrijeme nije reagovao na njegovo ponašanje“, ističe Hana.

Danas je prihvatila i zavoljela sebe: Hana sa roditeljima sada nema odnos kakav bi željela. Rekla im je da ne planira više da se krije i da strah neće definisati njen život, ali oni to nijesu dobro prihvatili. Najviše od svega bi željela da njihov odnos bude bolji, da im pokaže koliko ih voli i objasni koliko joj je njihova ljubav potrebna.

„To je trenutno ono što tražim od Deda Mraza, kada vidim zvijezdu padalicu ili kada prvi put ulazim u neku prostoriju. Imam najdivnije roditelje i najviše na svijetu bih voljela da ponovo imamo odnos kakav smo imali, u kome sam svakog trenutka znala koliko im značim.. Nekada sam ljuta jer imam osjećaj da ništa što jesam nije bitno, sem toga što sam trans i da uz neznanje iz kog proizlazi negativan stav, bivam uskraćena za emocije, koje su mi prije autovanja bile pružane“, govori nam tužno ona.

Ipak, ona se okružila ljudima kojima vjeruje i koji je razumiju. U procesu prihvatanja sebe onakvom kakva jeste, zaljubila se u Hanu, dvadesetjednogodišnjakinju koja vjeruje u ljude, promjene i procese.

„Trans ženu koja je i univerzum emocija, osobina, karakteristika, navika. Jednu od rijetkih koja tačno zna šta, kako i kada, onu koja me apsolutno bezuslovno voli, ali i onu pregladnu ljubavi i pažnje. Hana je jedna od rijetkih uzvraćenih ljubavi mog života i moram priznati najveća. Za sebe bih rekla da sam najljubavnija osoba koju poznajem, pa mi nije teško da se zaljubim u kišan dan, u pjesmu, ideju ili san, u ukus, u grimase koje ljudi prave. Danas se osjećam dobro ne zato što sam promijenila svoje tijelo, već što sam naučila da utišam one glasove u glavi, da dozvolim sebi prije svih ostalih ljubav od strane sebe“, navodi ona.

Dan je sada za nju previše kratak, koliko toga želi da obavi, da obiđe, da istraži.

„Ona sam osoba koja će kasniti na posao jer se u isto vrijeme spremala, pravila palačinke, slagala krevet, pila kafu i plesala po kući… Ja sam ona osoba koja više od svega voli trenutak, ali je i pretužna jer propušta neki drugi. Izvodim eksperimente, radim istraživanja, bivam antropološkinja, psihološkinja, spisateljica putopisa i bajki, ljubiteljka životinja, osoba koja vjeruje u čuda, anonimna umjetnica koja živi svoju umjetnost“, opisuje Hana svoju današnjicu.

5bec2070-73e0-48f7-96de-7dc60a0a0a64-hana-konatar-2-previewOrg

Situacija loša, ali bolja nego ranije: Iako je situacija u Crnoj Gori po pitanju prihvatanja ljudi koji su drugačiji daleko od dobre, mnogo je bolja, nego prije nekoliko godina, misli ona. Aktivna je članica nevladine organizacije Spektra, koja se bavi trans tematikom.

„Trans osobe sada imaju kome da se obrate u slučaju da žele da se upoznaju sa drugim trans osobama, imaju gdje da zatraže pomoć u slučaju nasilja ili diskriminacije, ili dobijanja informacija koje će im olakšati pristup zdravstvenim, administrativnim i socijalnim uslugama. Nevladine organizacije Queer Montenegro i Juventas su godinama unazad pružale pomoć i podršku trans zajednici, a zalaganjem aktivista i aktivistkinja, društvena klima, ali i zakonodavni okvir  njihovim djelovanjem se mijenjao. Ipak, i dalje ostaju problemi – nepoštovanje, nasilje od strane okoline, porodice, loše implementirani zakoni, nepostojanje seta zakona koji bi nam garantovao  dostojanstveniji život“, objašnjava.

Napominje da danas postoji oko deset medijski vidljivih trans osoba što je značajno doprinijelo i da se njihovi glasovi čuju.

„U ovom trenutku ne možemo govoriti o slobodi, činjenica je da ne postoji kad su LGBT osobe u pitanju, za sada možemo govoriti o borbi za naše živote, kad se okrenemo jedna stvar je neminovna, nikad nas nije bilo više aktivnih. Svim trans osobama prvo jedan ogroman naklon, na svojoj koži sam osjetila kakav tretman naše društvo ima prema drugačijima. Podsjetila bi ih da je samo priznanje sebi da su trans, jedan tako hrabar i ogroman, revolucionaran čin. Niko sem nas neće se boriti za nas, niko sem nas ne može pričati naše priče, moramo preuzeti odgovornost za svoje živote i živjeti ih ma koliko da se nekad činilo teško“, govori ona.

Da bi se tijelo promijenilo, trans osobe moraju da budu na hormonskoj terapiji, koje nema kod nas, iako je na pozitivnoj listi ljekova. Oni ljekove kupuju u Srbiji na crno, po čak sedam puta većoj cijeni, pa često za to nemaju novca.

„I pored dopisa, koji smo pisali Ministarstvu zdravlja, ovaj problem nije riješen. Ja sam na hormonima  bila od juna prošle godine do marta ove godine, ali sam bila prinuđena da prekinem jer su mi mjesečni troškovi za hormone iznosili oko 90 eura. Počela sam prije mjeseca dana ponovo i osjećam se bolje nego ikada“, govori ona.

U subotu, 17. novembra se održava Prajd, kojem će Hana prisustvovati.

„Prajd je za mene protest na kojem svi mi koji smo protiv nasilja i koji ne ljubimo lance, dolazimo da jasno stavimo do znanja svima da je nasilje društveno neprihvatljivo i da ne smijemo žmuriti pred istim. Prošle godine sam prvi put izašla na prajd,  isprovocirana time što mi je majka rekla da trans osobe ne postoje. Nakon prajda  doživjela sam da me na ulici napao muškarac jer me  vidio na TV-u, tokom prenosa, to je prvo nasilje koje sam prijavila. Ove godine ponovo dolazim na prajd jer ne dozvoljavam nikome da mi govori kako ću da živim,a još manje de me ugrožava zbog toga kako živim“, poručuje Hana.

5bed8204-de58-4ef2-8364-22970a0a0a64-hana-konatar-3-previewOrg

Budućnost zamišlja kraj jezera, okružena životinjama: Spisak Haninih želja i planova je jako dug. Nakon što se operiše i promijeni dokumenta, ona će upisati fakultet , a trudiće se i da ojača trans pokret.

„Prije par godina bih poželjela neki magični štapić i mahala njime na sve strane, ali sada sam svjesna da samo prava informacija i više usta koje govore mogu napraviti trajnu promjenu“, govori Hana.

Budućnost vidi u Crnoj Gori. Neko vrijeme će, kaže ona, živjeti Podgorici, nakon čega će se preseliti u prirodu, gdje će uživati sa svojim psom pored jezera.

„Želim da imamo krave, svinje i koze, svoju baštu. Hoću da naučim da vezem i pletem, da dane provodim baveći se stolarstvom, fotografisanjem prirode, ispijanjem vina uz knjigu kraj kamina. Možda odlučim da postanem putujuća novinarka i život posvetim životnim pričama balkanskog naroda, vozeći se u rozom kombiju sa polaroidom oko vrata“, zaključuje Hana priču za Portal Analitika.

Priča transrodne osobe za FOS: I dalje se nadam da će me porodica prihvatiti

Izvor: FOS Media

Iako nije rođen kao Teodor Stojanović, iako nije uvijek bio to, iako je prošao kroz konfuzan period, to je ono što ga najviše usrećilo, a što je uspio da postane tek lani, u 20. godini.

TS

Stojanović nije u ništa boljem položaju u odnosu na ostale transrodne osobe koji žive, i dalje u ’’zaostaloj’’ Crnoj Gori, državi u kojoj u 21. vijeku, u procvatu demokratije i ljudskih prava, drugačije, gotovo nužno znači i ’’nenormalno’’. A, u stvari, pitanje je: da li tamo gdje prestaju definicije normalnog počinje sloboda, počinje život?

Međutim, uprkos svemu, Teodor, živi prosječan život, radi, druži sa prijateljima i trudi da poboljša status zajednice kojoj pripada.

Njegova priča, u suštini, ne odstupa previše od uobičajene priče jedne trans osobe.

28795463_1324693357631662_1442457252619056289_n

U djetinjstvu se, po prirodi, ugledao na braću i oca. Majka se trudila da ga vaspitava onako kako sve majke vaspitavaju žensku djecu.

’’Najmlađi sam član porodice, a pored mene tu su moja dva brata i majka, sa njima i živim trenutno.
Kad sam bio mali uopšte nisam obraćao pažnju na rodne norme i uloge. Uvijek sam bio sa svojom braćom, i uglavnom sam se ugledao na njih. A i na oca. Oni su mi bili uzori. Kad sam počeo da pohađam školu, majka me je uglavnom sređivala za istu, i uvijek me tjerala da nosim suknje, kikice, i sve te neke stvari koje bi svaka djevojčica nosila, ali meni se to nije sviđalo, nisam se osjećao prijatno u tome. Uvijek bih plakao kad dođe do toga’’, kazao je Stojanović u razgovoru za FOS.

Nakon tog perioda, krenuo je možda još i gori, kako je naš sagovornik tada mislio.

’’Počeo je pubertet. Nisam znao šta mi se dešava, krenule su promjene karakteristične za taj period života, i nisam bio zadovoljan sa tim. Nisam znao šta da radim, ali sam znao da to nisam ja. Osjećao sam se bespomoćno’’, ispričao je Stojanović.

U srednjoj školi, kaže on, prvi put se susreo sa nevladinom organizacijom koja se bori za što povoljniji status LGBTIQ osoba.

’’Djevojka s kojom sam tada bio upoznala me je sa radom NVO organizacije koja se zalaže za prava LGBTIQ osoba. Tu sam upoznao prvu transrodnu osobu u životu, sa kojom sam i dan danas prijatelj. Kad sam slušao njega i njegovu životnu priču, kao da sam gledao sebe nekim drugim očima. Tada sam dobio odgovore na svoja davno postavljena pitanja. Osjetio sam olakšanje. Znam ko sam i šta sam. I da je sve sto zamislim zapravo moguće’’, rekao je Stojanović.

Nakon toga je slijedilo ’’autovanje’’ najbližim prijateljima, koji su mu, za razliku od porodice, pružili podršku.

’’Mislio sam da ce reakcije biti burne, ali od prijatelja sam dobio ljubav i podršku. Nastavio sam sa autovanjem, i nisam očekivao da će većinom ljudi da prihvate činjenicu da sam transrodan, s obzirom na to da se baš malo zna o tome. Bio sam srećan zbog toga, i u neku ruku slobodan, jer mogu da budem ono što jesam, konačno. Sa druge strane, tu je moja porodica, znao sam da neće biti lako, jer su njihovi stavovi i pogled na svijet potpuno drugačiji od mojih. Pričao sam sa njima o svom rodnom identitetu, ali oni nisu htjeli da čuju za to. Počeo sam da primam uvrede, psovke, omalovažavanja, ponekad i udarce. Veoma često mi postave pitanje ’’Stidiš li se?’’, moj odgovor je uvijek bio jedno veliko ’’Ne’’, jasan je Stojanović.

46165075_327876267804686_2870967474512199680_n
U daljem razgovoru za FOS ističe da je upravo to neprihvatanje porodice, ono što mu najteže pada, ali da se i pored svega trudi i nada da će ga jednom prihvatiti. Dok se to ne desi, Stojanović navodi da se posvetio hormonskoj terapiji.

’’Fokusirao sam se na sebe i na početak hormonske terapije. Sa terapijom sam započeo u januaru 2017. Osjećao sam se kao ponovo rođen. To je bio moj najsrećniji dan u životu.  Ali ne mogu da kažem da je to jedan lagani period života. S obzirom na to da sam već neko vrijeme na hormonskoj terapiji, uskoro planiram da zakažem termin za operaciju’’, kazao je Stojanović.

Dodaje da mu je, pored operacije, želja i da u dokumentima, uskoro bude ono što i jeste – Teodor Stojanović.

O Paradi ponosa

Naš sagovornik kazao je da će i ovo godine biti na Povorci ponosa, koja se održava u subotu, u Podgorici.

’’Povorka služi da pokažemo da smo tu, da smo vidljivi, da se borimo za naša prava, da živimo slobodno, kao što i sam slogan kaže “Ne ljubimo lance”. Ovim putem pozivam sve ljude da dođu i pruže podršku, da se družimo i da prošetamo’’, poručio je Stojanović.

Jedan od osnivača NVO Spektra

Jedna od stvari na koju je posebno poseban, Stojanović ističe to što je učestvovao u osnivanju NVO Spektra, koja se bori za bolji položaj trans osoba.

’’Asocijacija Spektra je osnovana 2017, od strane neformalne trans grupe aktivista i aktivistkinja, koja je djelovala u okviru NVO ”Kvir Montenegro”pod nazivom ’’Transovci’’. Ja sam jedan od njih. Bavimo se promocijom i zaštitom ljudskih prava transrodnih, inter i rodno varijantnih osoba. Ponosan sam na sve što smo uradili do sada, i na ono što slijedi, jer smo stvarno sjajan tim. Do sada smo uradili nekoliko uličnih performansa, poput one u srijedu pod nazivom ’’Maske’’ i medijskih akcija za podizanje vidljivosti i osnaživanje same zajednice’’, kazao je Stojanović.

 

Perfomans Maske

Izvor : PR CENTAR

Perfomans Maske bunt protiv sistema koji ne prepoznaje postojanje trans osoba

Podgorica, PR pres servis – Asocijacija Spektra organizovala je performans „Maske“, u toku kojeg je 11 trans osoba nosilo maske i transparenteporučujući da događaj predstavlja bunt protiv sistema koji ne prepoznaje njihovo postojanje.

Učesnici perfomansa su nosili transparente na kojima su bile ispisane poruke, kojima ukazuju da su ugrožena njihova osnovna ljudska prava, a nakon 20 minuta, okrenuli su transparente, sa pozitivnim porukama.

Izvršni direktor asocijacije Spektra, Jovan Ulićević, rekao je da je performans Maske, ta organizacija organizovala u znak sjećanja na žrtve trasnfobije, datum koji se obilježava svake godine 20. novembra.

„Ovaj dan se obilježava za sve one trans osobe koje su ubijene u prošlih godinu zbog svog rodnog identiteta i rodnog izražavanja. U proteklih godinu, ubijeno je 368 osoba širom svijeta. Isključivo zbog svog rodnog identiteta. To je za 43 osobe više nego prošle godine“, istakao je Ulićević na Trgu nezavisnosti.

Prema njegovim riječima, na današnji dan trans osobe su odlučile da izađu na ulice.

„Odlučili smo da pokažemo naš bunt protiv sistema koji ne prepoznaje naše postojanje, koji je, na primjer, mene primorao da prođem kroz proces sterilizacije, koji je inače krivično djelo da bismo samo promijenili oznaku pola u dokumentima, koji nije zaštitio Hanu kad je doživjela nasilje na ulici i kad je neko brutalno prebio, koji nije zaštitio druge osobe koje su napustile školu samo zato što ih je neko tukao ili vrijeđao ili omalovažavao zbog svog rodnog identiteta“, poručio je Ulićević.

On je istakao da su trans osobe odlučile da slave sebe i budu ponosne na sebe.

„Oldučili smo da izađemo na ulice i da pokažemo da smo tu, da smo spremi da se zauzmemo za svoja prava i da smo spremni da tražimo ono što nam pripada“, rekao je Ulićević.

On je kazao da, s obzirom da je performans organizovan u okviru Neđelje ponosa, trans osobe su odlučile i na ovaj način da pokažu, kako je rekao, da ne ljube lance, i da će u subotu biti na Montenegro prajdu.

„U subotu očekujemo sve građane i građanke Crne Gore da dođu i da pokažu da, zajedno sa nama, ne ljube lance i da odbijaju da se pokore sistemu koji nas ugnjetava, i društvu koje nas tjera da prihvatimo pritisak da budemo nešto što nismo“, rekao je Ulićević.

Predstavnica asocijacije Spektra, Hana Konatar, kazala je da je ta organizacija danas odlučila da obilježi dan sjećanja na sve žrtve transfobije, sve trans osobe koje su, kako je navela, ubijene ili su trpjele nasilje zbog svog rodnog identiteta.

„Ovdje smo da glasno i jasno pošaljemo poruku da nijedna opresija i nijedno nasilje nije jače i veće od nas. Naša sloboda i životi su bitniji od svega što nas sputava i što nas stavlja u okvire koji nam ne pripadaju“, istakla je Konatar.

Predsjednik Upravnog odbora Kvir Montenegra, Danijel Kalezić, kazao je da je performans, koji je dio Neđelje ponosa, još jedan način da se ukaže na, kako je rekao, nepoštovanje ljudskih prava, „a prije svega na kršenje osnovnih ljudskih prava trans osoba“.

„Prvi put imamo javni događaj koji su organizovale trans osobe iz asocijacije Spektra, koji je na Trgu u Glavnom gradu, i kao što vidimo događaj prolazi potpuno mirno, bezbjedno i bez incidenata, što je takođe napredak u odnosu na ranije“, rekao je Kalezić.

Na pitanje novinara da li je sve spremno za šesti Montenegro prajd, koji će biti održan u subotu, Kalezić je rekao da je u organizacionom smislu sve spremno.

„Još uvijek čekamo informacije ko će se od članova Vlade pojaviti u subotu. Očekujemo članove Vlade ove godine, kao i predstavnike svih institucija, koje u svom resoru imaju ljudska prava LGBTIQ osoba, kao i predstavnike Glavnog grada i ostalih gradova“, poručio je Kalezić.

On je istakao da na Prajdu očekuju i građane i građanke Crne Gore, koji u subotu imaju priliku da dođu na Prajd i podrže, kako je rekao, ukupna ljudska prava ne samo LGBT osoba, nego prava svih ljudi u Crnoj Gori.

„Očekujemo da sa nama tog dana bude i veliki broj LGBT osoba iz Crne Gore“, dodao je Kalezić.

photo_2018-11-14_14-28-40photo_2018-11-14_14-28-36photo_2018-11-14_14-28-35photo_2018-11-14_14-28-37photo_2018-11-14_14-28-38photo_2018-11-14_14-28-39photo_2018-11-14_14-28-41photo_2018-11-14_14-28-42photo_2018-11-14_14-28-42 (2)photo_2018-11-14_14-28-44photo_2018-11-14_14-28-45photo_2018-11-14_14-28-46photo_2018-11-14_14-28-47photo_2018-11-14_14-28-48photo_2018-11-14_14-28-49photo_2018-11-14_13-45-47photo_2018-11-14_13-45-49photo_2018-11-14_13-45-50photo_2018-11-14_13-45-53